Idemo u Vukovar
Više se ne vežem ni za stvari ni za ljude ni za događaje. To može zvučati kao rečenica neke hladne osobe koju nije briga ni za koga i ni za što. Ali, isto tako može biti glas osobe koja je izgubila sve i odlučila da više nikada, ali nikada neće dozvoliti da ju nestanak nekoga ili nečega dotuče.
Gledala sam ju danas s tupim sjajem u očima. Ona više nema ni suza za isplakati. Iako je samo koju godinu starija od mene, čini se da ona svoju mladost nije ni živjela.
'Znaš, nikad poslije nisam bila u Vukovaru. Ne znam ni kako izgleda moja kuća ni ima li od nje još ijedan zid'. Već davno bila je ostavila iza sebe i rat i Vukovar i žrtve i agresore. Živjela je u nekom svom svijetu i kao da joj je bilo svejedno. Ona zapravo nije imala više nikoga. Tete i bratići tu su za nedjeljni ručak, ali oni nisu tu kad imaš temperaturu, kad ti se plače jer jednostavno misliš da je netko gore grdno pogriješio, da nema opravdanja za neke stvari, da nema utjehe, ali eto samo želiš plakati.
Mi smo rijetko govorile o Vukovaru. Znala sam da ju boli, ali da o tome ne želi i neće govoriti. Ni danas ne bi došlo na red da se eto ne približavaju Svi sveti i Dušni dan.
Ispijale smo kavu jer je to bio naš tjedni ritual. Takav je naš običaj jednom tjedno, bez obzira na vremenske prilike, na obveze, neke se stvari ne propuštaju. Pokušala sam izbjeći današnje top vijesti i blebetala o nečemu drugom, ali kad sam vidjela da ona zuri u mene onim tupim pogledom, zamrla sam. Teško je bilo što reći kad vas takve osobe gledaju u oči. Znate da ne možete ništa reći ni napraviti što bi popravilo situaciju. Znate da se ni vaši najveći problemi ne mogu mjeriti s onim što su one prošle. Znate da su neke od vaših najvećih rana već zacijelile, a njihove neće nikada.
'Znaš, kad mi je mama umrla, imala sam samo 15 godina. Do 18. rođendana već sam znala sve poslove iskusne domaćice i sve male tajne velikih majstora slavonske kuhinje. Pomagala sam tati, tj. točnije radila sam sve one kućanske poslove koje je do tad radila mama. Svi su bili ponosni na mene. Rodbini je bilo drago da ne moraju priskakati u pomoć jer, eto, ja sve stignem i sve znam. Nisam čak dugo ni tugovala. Nisam imala vremena'
Gledala sam u tupi sjaj u njezinim očima i razmišljala kako takav pogled ima još od 15. godine.
'Kad sam završila srednju školu, o fakultetu nisam ni razmišljala. Ja sam bila kućanica koja je sad imala jedu obvezu manje. Nema više škole. Još sam se tome i radovala. A onda…'
Zastala je, pripalila cigaretu i nastavila
'A onda je nestalo sve. Tata je otišao, tete su me nekako iščupale iz grada. Valjda se od silnog šoka ni ne sjećam više kako. Od tada sam u Zagrebu i nikad nisam otišla tamo. Čak ni nakon svega kad sam znala da konačno imam gdje odnijeti cvijeće tati na grob. Prestala sam bilo šta očekivati od života. Prestala sam nadati se, sanjati, očekivati, opraštati, zaboravljati. Ja sam osoba bez osjećaja! Meni je svejedno! Meni je svejedno hoće li oni koji su krivi za ratne zločine biti pušteni ili nikad uhvaćeni! Meni je svejedno! Ja nemam više ništa i nikoga. Ne mogu više ništa izgubiti!'
Govorila je sve glasnije i glasnije i dalje s onim tupim sjajem u očima. Plakala sam već dugo, ali ona ne.
'Ti plačeš', rekla mi je. Nisam mogla progovoriti.
'Vidiš, ja više ne mogu plakati i neću plakati. Nikad više neću izgubiti nikoga!'
Dugo smo šutjele uz kavu. Nisam znala što bi rekla pa sam odlučila šutjeti. Moja Nikolina s tupim sjajem u očima sjedila je ispred mene, stisnula me za ruku i rekla: 'Zašto si takva?'
Znala je što ja osjećam i kakva su moja razmišljanja o susjedima koji su uništili tolike živote.
'Ne daj da te preplave osjećaji ni gorčina. Pogledaj mene! Što ja imam od političkih igara? Što ja imam od toga da oni istrunu u zatvoru?'
Zbog blagog osmijeha koji se pojavio u kutu njezinih usana nestalo je onog tupog sjaja iz očiju.
Izdahnula sam glasno jer sam osjetila neko olakšanje. Privodile smo kraju našu kavu i polako hodale ulicama velikog grada koji nije ni moj ni njezin.
Nakon neobveznih ženskih razgovora upitala me: 'Jesi spremna za Vukovar? Krećemo u nedjelju u privatnom aranžmanu. Bit će manja gužva nego za Sve svete. To je pravo vrijeme za moj prvi susret s Vukovarom i uspomenama. I, zaboga, skini te štiklice i obuj tenisice. Idemo u Slavoniju!'
IN MEMORIAM – SVIMA NAMA
Obično brišem sve forvarduše koje me u Inboxu dočekaju gotovo svako jutro. Nije mi bitno što će me zbog toga dočekati 7 ili 77 godina nesreće i što sam sreći dala vjetra pritiskom na 'delete'. Ali jutros nisam izbrisala ovu forvardušu. Umjesto toga odlučila sam ju objaviti i ovdje na blogu.
Poštovani,
radim kao profesorica hrvatskog jezika u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu, Trg maršala Tita 11.
Ovo je prvo lančano pismo koje sam ikada napisala.
To je priča o Niki D. koju je danas ubio Andrej J. Na Srebrnjaku. Jutros oko 7 sati.
Šaljem ga na sve adrese koje sam u svom inboksu pronašla.
Molim Vas da ga pažljivo pročitate i proslijedite svima iz svog mailboksa.
Molim Vas u ime svoje savjesti.
Hvala Vam unaprijed,
Branka D.
PRIČA O ZAKLJUČANOM DVORIŠTU
Ovo je priča. Ona je prilično duga, a ja vas ipak molim da je pročitate strpljivo i do kraja.
Možete je proslijediti kome god želite. Ako radite u školi, možete ju pročitati naglas.
Ako radite na fakultetu, možete je nalijepiti na oglasnu ploču.
Ovo je priča o ravnateljevom uredu. O kotlovnici. O zaključanom dvorištu. Neka su navedena mjesta za priču više, a neka manje važna. Neka se eksplicitno ni ne spominju.
U nju je upleteno, implicitno i eksplicitno, mnogo imena: Aileen, Saša, Đuro, Stjepan, Marija, Maja, Magdalena, Zrinka, Mirela, Mijo, Slađan, Nada, Vesna, Lidija, Ludwig, Renata, Tena, Branka, Nika, Andrej, Stela, Julijana, Ivan, Mirjana , Kristina, Dora, Sanja, Ivan, Borna, Mira, Pavle, Manuel, Miše, Ana, Terezija, Mirna, Ruža, Smiljan, Marko, Matej, Dubravka, Iva...svoje ime sami dodajte priči.
U njoj su razni dijelovi grada, Hrvatske i svijeta: Špansko, Jarun, Staglišće, Jukićeva, Hamburg, Beč, Remetinac, Kiel , Trg maršala Tita, Klaićeva, Ivana Lučića, Osijek, Trešnjevka, Srebrnjak, Pavla Hatza, Žuti brijeg, Bistra, Črnomerec, Gajnice, Rudeš, Prečko, Zürich, Valpovo...svoj dio grada, Hrvatske i svijeta sami dodajte priči.
Ovo je priča o hamartij. Krivnji bez krivice.
Tog mi se juta ponovno kasnilo. Kasnilo mi se u tu glupu školu za koju svi znaju da je pomaknuta. Tko ide u Primijenjenu, taj nije sasvim svoj. Tko radi u Primijenjenoj, pa još predaje općeobrazovne predmete poput hrvatskog ili povijesti toj djeci koja znaju samo crtati, tom je bolje da si nađe neku drugu karijeru. Ako u školstvu uopće možemo govoriti o karijerama.
U mojoj školi zvono nije neka kategorija. Na razgovoru za posao, ravnateljica je kad sam rekla da dolazim iz Španskog (o, pa, mislim da nemamo nikog iz Španskog tko dolazi javnim prijevozom...) s bivšim ravnateljem komentirala kako ću sigurno doći na vrijeme (na što ja rekoh da obično najviše kasni onaj koji najbliže živi), ali i – nije važno kad se stigne, važno je da se dođe. Profesori u mojoj školi i ne kasne previše. Jer vole raditi u školi u centru grada, preko puta kazališta. Djeca također dolaze. Jer vole svoju školu u kojoj smiju biti svoji i gdje je doći u supermenovom odijelu znak kreativnosti i hrabrosti. A ne ludila. Ja nisam dijete iz Pete. Ja sam luda iz ŠPUDA. Ponosna luda iz ŠPUDA.
Kasnila sam namjerno. Željela sam kasniti. Imam neke neobične odgojne metode u razredu i to nikome ne smeta. Nažalost, pokušavala odgojiti i šefice, a to baš i nije bilo pametno. Šefica je šefica, a dijete je dijete. Šefica nije dijete. A nisam ni ja. Ja nisam teta iz pete. I ja sam luda iz ŠPUDA. Ponosna luda iz ŠPUDA.
Kasnilo mi se i namjerno sam išla sedamnaesticom. Znala sam da je najbolje ući kroz dvorište pa ravno u učionicu broj 16. Djeca su već unutra, prošlo je tek petnaestak minuta. Nije bed.
Dvorište je bilo zaključano. Dvorište NIKAD nije bilo zaključano. Nisam mogla ući kroz dvorište. Ušla sam na glavna vrata, ljuta što sad postoji teoretska šansa da će netko vidjeti da kasnim.
I na porti su mi rekli da je djecu u razred već pustila voditeljica smjene. Djeca bi obično sama ušla ili, znajući da kasnim, zaštitnički pokušala zaštititi profesoricu koju vole u školi koju vole.
A baš danas, danas kad sam demonstrativno željela pokazati svima koliko mi ta nedovoljno opremljena škola s prastarim učionicama i sklizavim stepenicama na kojima nije pametno sjediti da se ne udube ide na živce. Meni, najpametnijoj. Meni najstručnijoj. Meni koja sam tamo zaposlena na određeno.
Frka je. Što ako me voditeljica smjene, koja je već jednom dreknula zbog mog kašnjenja, opet ulovi. Valjda neće. Pustila ih je unutra i otišla natrag svojoj papirologiji. Nadam se.
Voditeljica me vidjela, izderala se na mene, ja sam promrmljala kako sam sjela u krivi tramvaj. Djeca u razredu nisu bila sama. Bila su s razrednicom.
Jer danas ujutro u školi je bila hitna pomoć.
Hitna je došla po nekog iz nekog trećeg razreda. Zato je dvorište bilo zaključano.
Zašto je hitna danas bila u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, Trg maršala Tita 11?
Pet razreda danas. Svaki je na onom istom zaključanom dvorištu pokupio svoju priču.
Netko je u školi nekog ubio. Ma, ne, pa tad bi svi morali van i školu bi zatvorili. Nekom je pozlilo jer je netko nekog ubio. Ko koga? Netko je nekog ubio na Kvatriću. Na Srebrnjaku. Neko je pucao u curu iz trećeg razreda, aranžerku. Ona voli starije dečke. Ubio ju je ljubomorni dečko. Ne, to nije bio njen dečko. Bio je to neki drugi tip. Ona je imala nekoliko dečkiju. Ubili su je noćas. Ubili su je jutros. Ubio ju je s pet metaka. U čelo. On je onda ubio sebe. Ne, on je na intenzivnoj. Cura se zove nekako. Cura se zove Martina. Ne, cura po koju je došla hitna zove se Martina. Ona je bila prijateljica cure koju je neki stariji dečko, možda njen, a možda i ne, upucao sinoć, a možda i jutros. Na Srebrnjaku. Cura je išla u Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu, Trg maršala Tita 11. To je naša škola. Cura se zove Nika i ima kraću smeđu kosu.
U prvom e jedna se djevojka rasplakala. Jedna cura koja se zove Nika išla je u njenu osnovnu školu i sad u našu. I bila prijateljica njenoga brata. Što ako je to ta Nika?
Ja sam ispričala svoju priču o Niki, kako sam je čula od kćeri jedne kolegice: Nika je voljela starije dečke. Nika je imala dečka. Starijeg (kasnije se ispostavilo da je Nikin dečko sedamnaestogodišnjak). Onaj koji je u nju pucao ipak nije bio njen dečko, nego samo nasilnik. Saznao je njezin broj mobitela. Slao joj je poruke i nazivao ju je. 10 poruka dnevno i 50 poziva. 100 poruka dnevno i 450 poziva. Nije važno za priču. Onda ju je počeo osobno gnjaviti i pratiti. Ona je možda nekome nešto rekla. Možda i nije. Mi to ne znamo. Možda je rekla mami, baki, dečku. Policiji. Možda joj nisu vjerovali, možda su smatrali da par porukica nije alarmantno. Možda nikome ništa nije rekla. Možda je hodala među nama sa svojim strahom, svaki dan, i nije nas njime željela opterećivati. Možda je Nika i dok je bila među nama bila naš anđeo, ali je u nju trebalo ispaliti 4 (5 ili 6 ili 10?) metaka kako bismo to shvatili. Te je metke taj mladić u Niku ispalio jučer navečer (jer u mom rodnom i voljenom gradu ljude ne ubijaju u pol bijela dana).
U drugome de sjetili su se kako je netko prošle godine pretukao Bornu, kako su svi znali tko, kako je Borna bio na policiji s ocem i kako ... nikom nije bilo ništa.
U prvom de bili su šokirani Nikinom pričom. Ali i pričom učenice iz tog razreda koja je rekla kako ju je susjed, kad je imala četiri godine, odveo u svoj stan i kako to nije nikome ispričala do svoje četrnaeste. Najšokiranija bila je djevojka čija se mama zove Mirjana i koja je imala svoje strašne priče, ali se izvukla. Dvostruko. I zna koliko je sretna. Jer je ona s nama, a Nika nije.
Prvi de je imao dva sata i u tišini nacrtao kako se osjeća. Jedan crtež iz prvog de prilažem priči. Kao ilustraciju. Jer ja sam luda iz ŠPUDA. Moja djeca imaju dar crtanja. Taj isti dar imala je i Nika D., aranžerka. Jedan crtež iz prvog de prilažem ovoj lančanoj priči.
Prvi be je imao nekoliko priča. Sve su bile krive. U prvom be je nastala tišina tek kad sam ih pitala što bi učinili da je Nika njihova sestra. Pavle bi pozvao frendove i ubio boga u bolesnom mladiću čim bi saznao za smsove. A ako bi mladić umro, nema veze, noć nema oči i nikom ništa. Sjetimo se Luke Ritza.
A ako bi ga netko mobitelom uslikao? Ako postoje svjedoci? Ako bi završio u zatvoru? Ako...
Što je trebala učiniti Nika D.? Nika je samo s nekim trebala podijeliti svoj strah. Možda je to i učinila.
Što su trebali učiniti oni? Što trebamo učiniti MI kad da nam se Nike povjere? Trebamo se udružiti. Policija i psiholozi, roditelji i psihijatri, pedagozi, škola, socijalna služba. Da se u istoj sobi našlo njih desetak netko bi možda shvatio da je mladić koji je pucao u Niku bolestan. Možda bi mu zabranili pristup. Možda bi ga poslali na liječenje. Možda bi danas Zagrebom hodali i Nika i mladić.
Kad sam nakon nastave kao zombi stigla na jedno od okretišta ZET-a, tek tad sam pročitala o Ivani. U 24 sata. Tražila sam Niku, našla Ivanu. Ivana je dijete poznatih roditelja. Ivana je bila prva vijest na Dnevniku. Ivana je također žrtva i to velika i strašna žrtva. Ivana Hodak je ipak u istim novinama dobila veći prostor i njezin je atentator bio anoniman i zbog tog atentata sad su se uskuhtali Banski dvori. U novinama je o Niki iz ŠPUD-a pisalo ovo:
Ubio je dok je išla u školu
Andrija J. (25) jutros je oko 7 sati ubio N.D. (17) na Srebrnjaku kraj kućnog broja 166. Ubojica si je potom pucao u glavu. Prevezli su ga na Rebro. Neslužbeno je u kritičnom stanju. Andrija J. navodno je zaštitar. Susjedi su čuli četiri pucnja. Prije toga djevojka mu je govorila: "Nemoj, nemoj Andrija."
Za moju priču najgori podatak, onaj zbog kojega pišem ovo lančano pismo je podatak koji je ustvrdio ručni sat zaduženog djelatnika MUP-a. Vrijeme smrti.
Ne, Nika nije ubijena sinoć. Niku iz moje škole upucao je Andrej, bolesni mladić, JUTROS oko 7 sati.
Nika je imala prijateljicu. Martinu.
Po Martinu je u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, Trg hrvatskih velikana 11 jutros došla hitna pomoć. Ne znam kad, nisam bila u školi. Možda oko 8, možda oko 9, Martina je odvezena u bolnicu.
Vrata dvorišta jutros su bila zaključana kad sam kasnila na sat, namjerno kao i obično. I sve o čemu sam tog jutra razmišljala je kako proći hodnikom, a da me nitko ne vidi. Niko. Ne vidi.
Ja sam kasnila. Ja sam namjerno krenula kasnije i namjerno išla sedamnaesticom do koje mi (i do Prečkog) treba 20min. pješke. Ja sam slušala poskočice na mptriju kad je hitna već odavno pokupila Martinu. Nika je u školu krenula na vrijeme. Ona nije stigla. Umjesto nje došla je hitna.
Ja sam kasnila. I sve što mi je bilo važno: ući neopaženo u razred. I bila sam ljuta što ne mogu preko dvorišta.
Nika je krenula na vrijeme.
A svi mi smo tog dana kasnili.
Da je netko na vrijeme sa tonom stručnih službi vjerovao Niki da je nasilnik muči...da su se u istoj sobi našli Nika, policija, psihijatar, roditelji nje i njega, netko bi shvatio da je Andrija bolestan. Niki je bilo 17, ona to nije mogla shvatiti. Možda nam se i povjerila, ali ... nekoliko čudnih esemeseva djevojci koja voli starije...nije alarmantno.
N.D. sutra mnogima neće biti važna. Njezin je ubojica sam sebi presudio.
Ili smo mi presudili i Niki i Andreju i Ivani i Luki Ritzu?
Tko je više kriv?
Mafija? Bolesnik? Ministri koje sad premijer smjenjuje? Šefovi policija? Ili dobri i pametni ljudi u apsurdnoj državi koji - šute.
Možda ću jednom opet krenuti kasnije. Možda će me zet zeznuti. Možda mi se neće dati na posao. Možda će tako biti i vama.
Sjetite se onda Nike D. koja je 6. listopada 2008. u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu krenula na vrijeme.
Sjetimo se onda Nike D. koja je koja je 6. listopada 2008. u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu krenula na vrijeme.
Sjetit ću se onda i svaki puta, Nike D. koja je 6. listopada 2008. u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu krenula na vrijeme. Nike kojoj nisam predavala i koju nisam poznavala.
I nije stigla. Kao ni Ivana Hodak.
Po gradu se pale svijeće za Ivanu.
Zapalimo po jednu i za Niku. I za Luku. I za Andriju. I za Stelu koju prije par godina je u Malešnici pregazila hitna koju je vozio vozač koji je bio kriv, ali će u zatvoru provesti tek devet mjeseci. I za tog vozača.
I za sve nas da sljedeći put, možda ipak - ne zakasnimo.
Jer da smo mi stigli na vrijeme, svi mi, možda bi i Nika i Luka i Andrija i Ivana i Stela i svi oni vaši koji su zbog naše šutnje stradali danas bili s nama.
Hamartija. Krivnja bez krivice.
Svi smo mi odgovorni.
Savjest nam nalaže da stignemo na vrijeme.
Savjest nam u posljednje vrijeme kolektivno zakazuje.
Ovo je prvo lančano pismo koje u životu šaljem. Šaljem ga s nadom da ćete suta zapaliti svijeću i za moju savjest. Jer sam ja, Branka D.profesorica hrvatskoga, 6. listopada 2008. u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu zakasnila.
A Nika? Ona je krenula na vrijeme.
Od facebooka do stvarnog svijeta
Nemaš profil na facebooku? Imam, rekla sam, al sam ostavila staro prezime. Pa zakaj?, zabezeknuto me upitala prijateljica iz stvarnog života. Pa zato što taj profil imam samo zato da mogu brže i lakše kontaktirati s prijateljicama iz srednje škole koje žive na drugim kontinentima. Vidim njihove slike, vidim dječicu, kuću…To mi je zanimljivo jer je prošlo više od 8 godina kako se nismo vidjele. Zbog vremenske razlike mobitelom se baš i ne dopisujemo prečesto pa mi je face u tom slučaju bio iznimno koristan. Tako ja imam samo 5 prijatelja i to mahom onih koji su mi stvarno prijatelji, ali su spletom životnih okolnosti otišli živjeti negdje daleko. Moja prijateljica iz stvarnog života je nastavila govoriti o tome kako je KUPILA jednu našu drugu prijateljicu za malu lovu, kako igra poker, i kako voajerski promatra tuđe slike i da je time potpuno opsjednuta, da pola radnog vremena provede buljeći u face i da se nikako ne može skinuti. Slušam ja nju i ne vjerujem. Zbog prirode svoga posla cijelo sam vrijeme spojena na Internet, imam stalno otvoren mail sa svim čavrljanjima i ostalim pomagalima, ali radim ženo, radim! Ne pada mi na pamet trošiti vrijeme na te gluposti! I kakva pobogu kupnja prijatelja?! Mislim, znam da sve to postoji na faceu, ali ne mogu shvatiti kako jedna obrazovana žena s karijerom može trošiti vrijeme na te gluposti. Budući da smo dobre prijateljice i da, bez obzira na obveze na poslu i u obiteljima, još uvijek idemo na čvenk jednom tjedno, rekla sam joj da se skida s toga, da kaj se zaglupljuje itd. Čak se malo i uvrijedila što me je začudilo jer se nije vrijeđala ni kad sam joj za vjenčanje rekla (a to su stresni dani) da joj vjenčanica izgleda toliko bapski, iako ima potpis, da joj neću doći na vjenčanje, ako to obuče. Tako smo nas dvije četvrtak prije svadbe otišle u jedan zg salon vjenčanica i izabrale prekrasnu bijelu haljinu koja nije izgledala kao puslica na torti.Ova digresija je bila samo zbog konteksta. To je ipak prijateljica kojoj mogu sve reći! A sad se zbog facebooka našla uvrijeđena.
Znaš imam 347 prijatelja!
Ma daj, pukla sam! Kakvih 400 prijatelja pobogu! Pa danas je teško imati i jednoga, ti to najbolje znaš, britko sam odgovorila.
Ali, moji prijatelji su i neke jako poznate osobe, znaš!, bila je već pomalo histerična.
Stvarno sam se smijala jer sam mislila da se šali! Pa što se dogodilo mojoj prijateljici da je poludjela za virtualnim svijetom!? Možda se ona ipak osjeća nesigurno u svemu što je okružuje pa face shvaća kao utočište. Promijenile smo temu i nastavile razgovarati o drugim stvarima, popile martini i otišle prošvrljati po dućanima zaboravivši na face. Ili sam barem ja zaboravila.
Moj Rocker i ja svaki imamo, Bogu hvala, svoje računalo jer, eto, potrebno nam je. No, on poznaje moju prijateljicu, uostalom, družimo se na zajedničkim ručcima, izletima u Beč za vrijeme adventa itd. Uvijek mu je ona bila simpatičnija od njenog muža ljubitelja narodnjaka (što je za Rockera 'nooooooo wayyy, neeeveeeer') pa se tim više začudio nad njezinom ludošću. Inače, žena je društveno aktivna i visokopozicionirana, s dovoljno velikim primanjima itd. Prepričavam mu tako naš čvenk i palim svoj profil na faceu. Naravno friend request je tu. Pa mislim si, kad je već stigla, al dobro. Prihvatim ju kao prijateljicu i u ovom virtualnom obliku, pričekam dok se njezin pretrpani profil otvori i vrisak. Rocker je već naviknut na moje glasne reakcije pa se nije previše obazirao dok nisam počela vrištati da brzo dođe vidjeti jer ja ću se onesvijestiti. Na slici je stajala moja prijateljica, žena koju poznajem jako dugo, u čudnoj odjeći i s još čudnijim ustima. Ona je pukla, rekao je Rocker, i nastavio rad na rifu potpuno nezainteresiran.
Nazvala sam ju istog trenutka i vikala, bolje reći, vrištala, da nije normalna, da kakve su to 'dođi uzmi me' poze i da šta to njoj treba. A komentari ispod slike su bili tipa:
Mogo' bi te odma, mala…' (Vjerojatno neka zvijezda iz susjedne države – virtualni prijatelj)
Nice picture
hvala
:-)
Uf
??
Jesu prave?
Dobra, dobra…
Naravno
Tnx
Pa ovo je grozno, imaš muža, dijete, kolege na poslu…, imaš prave prijatelje, jesi normalna? Ne znam, zapravo, zašto sam toliko poludila zbog facea, ali to je bila moja prijateljica i ovako nešto me je šokiralo. Poklopila mi je slušalicu. Bila sam bijesna, a kad sam se skulirala, napisala sam joj na zid: Jel čvenk u uobičajeno vrijeme idući tjedan?
Nije odgovorila ni na face, ni na mob, ni na mail… Pustila sam ju da se ohladi, javit će se već, ipak smo prijateljice. Nazvala me nakon dva dana i dogovorile smo izvanredni čvenk na neuobičajenom, vrlo osamljenom mjestu. Rekla da ju je muž (ljubitelj narodnjaka i facea) slikao za profil i ostale pictures i da je se osjećala dobro i da nije znala da će to otići tako daleko…Pa.. promucala sam, jel s vama sve ok? I onda suze, more suza!!!! Pa baš i nije, znaš. U zadnje vrijeme ne provodimo toliko vremena zajedno, a i u krevetu polako postajemo stranci. Svaki put kad me želi slikati u izazovnoj odjeći, mislim da će stvari krenut na bolje pa mu dopuštam. Postajem mu ponovno privlačna, drago mi je zbog toga, a kad vidi kakve komentare dobivam, znat će koga ima u krevetu.
Sad je već polako postajala ona stara prijateljica koju sam poznavala i čijim sposobnostima sam se divila. Iako mi izbor muža nikad nije sjeo, izgledalo mi je da se vole, pa eto nek im bude.
Voliš li ti njega?, upitala sam sasvim direktno i prodorno ju pogledala.
Ne znam više, rekla je sporo. Ne znam, mislim da baš i ne kao nekad. Ma ne znam, i opet suze.
Nije teško za shvatiti da je razvod jedan od najtraumatičnijih događaja u životu svakog čovjeka pa su i suze razumljive. Pustila sam ju malo da se isplače i ispuše i onda sam joj savjetovala ono što ona već zna. Nek dobro razmisli i odvagne, to su stvari o kojima samo ona treba odlučiti i nije moje da se miješam previše u to. Nije to odluka od danas do sutra, time se mnoge stvari u životu mijenjaju. Sigurna sam da je ona bila svjesna svega što ju čeka, pa nije vodila jednu brakorazvodnu parnicu. To joj je, na kraju krajeva, bila struka. Privele smo kasno ovaj izvanredni čvenk kraju. Vozila sam doma polako doma, upalila sam radio, svirao je omiljeni cd mog Rockera – Whitesnake Is this love…
Nekako sam jedva čekala da dođem doma, iako sam imala gorak okus u ustima. Kao da sam uletjela u neku priču koja nije moja, u neke stvari koje se događaju susjedima, prijateljima od prijatelja, ali ne i meni. Rocker je bio za gitarom kad sam stigla.
'Izgleda da ove godine u Beč idemo sami', rekla sam mu.
'Možda to i nije tako loše', kaže čovjek mog života i čvrsto me zagrli.
O mamama i mamicama
Uistinu želim dijete. Nije to neko ispunjavanje forme, nego mislim da se to dogodi u životu svake žene. Jednostavno sam spremna i gotovo. Zovite to majčinskim instiktom, ili kako god, nije ni važno. Veselim se svemu vezanom uz bebe: kovrčavoj kosici i velikim znatiželjnim očima, mirisu dječje kože, malim odjelcima... I ne vidim u tome veliki problem. Ali, zgrozila me posjeta jednoj, nazovimo ju, poznanici. Pijuckamo tako kavu dok maleni guguče i ja ga gledam onako razdragano i zamišljam sebe za godinu dvije. Tu blaženu sliku prekine mamica odlaskom u sobu. Vraćajući se nosi bilježnicu koju panično lista i sva uznemirena uzima dijetešce, odmotava pelenu i govori: 'Ništa!' Sva zbunjena upitala sam ju što nije u redu, i što se uopće događa. A ona kaže da se mali nije pokakao. O Bože dragi. I kaj onda? Budući da sam bila u veselom raspoloženju rekla sam joj da ne dramatizira, napravit će to kad bude htio. A ona sva zajapurenaobrušila se na mene da ja ne razumijem, i da nisam SPREMNA na sve što me čeka, da ću vidjeti jednoga dana kad mi dođu bočice i pelene i kad mi se život pretvori u noćnu moru, i da ona sve zapisuje jer inače se izgubi, ne zna kad je jeo, kad je srao (upotrijebila je baš taj izraz!) i da ja pojma nemam. Onako zbunjena, otvorenih usta gledala sam dijete pa nju, mamicu, i nisam znala što bih rekla. Uzela sam pelenu i zamotala malenog koji je cijelo to vrijeme gugutao i nije plakao. Bit će da je djete naviklo na mamine histerične ispade. Primila sam ga u naručje, onako malenog i mirisnog i razmišljala kako je želosno što je mama od njega napravila stroj. Potiho sam upitala mamicu zbog čega je sve to potrebno i u čemu je problem. Tvrdila je i dalje da se te stvari mogu razumjeti tek kad ih doživiš. Ali ja poznam jako puno mama, kažem joj, i ovo još nikad nisam vidjela. Onda mi je donijela neke knjige i počela ih listati da bi mi dokazala da to što ona radi nisu glupost i da to sve lijepo piše. Neću to ni gledati, odbrusila sam joj. Jednostavno me ne zanima. Ne može ta knjiga znati kakvo si biće ti rodila, ne može znati njegove potrebe, pogledaj ga (mali je već umorno sklapao okice), zar ga možeš sad buditi da mu promijeniš pelene? Jesi li normalna? Dijete je sretno i zdravo i ne može ta knjiga reći kad će on kakati. Kad ga bude volja, onda će. U dahu sam sve to izgovorila, ali mamica se nije dala. Već sam ga zamišljala jadnog, u poodrasloj dobi kako radi ono što mamica kaže i kad mamica kaže, jer je tako naučio. Nisam joj htjela više filozofirati, položila sam dijete u krevetić i rekla da odlazim. Nemaš ti pojma, draga moja, bile su riječi kojima me ispratila. Ja sam joj rekla: 'Želim ti puno sreće u maminjanju, ali razmisli malo o svojim postupcima.' 'Vidit ćeš ti za koju godinu' rekla mi je i zatvorila za mnom vrata. Otišla sam kroz grad pješice razmišljajuć o luđakinji i želeći njezino dijete. Kad sam došla kući, moj dragi Rocker, dočekao me s večericom i pitanjem kako je bilo. Budući da sam imala zgrčenu facu, Rockeru ništa nije bilo jasno. Rekla sam mu da je ona luda i da ja ne prihvaćam takav način 'odgoja' ispričavši mu sve što se dogodilo. On umire od smijeha zbog ovog s kakicom i okrene to na šalu i začas me oraspoloži. To je ipak moje Rocker, čupavi čovjek mog života!
Nedugo nakon toga išli smo kod njegovog radnog kolege čiju suprugu nisam poznavala. Imaju dijete od četiri godine i očekuju prinovu. E to je obitelj i to je mama. Malena je lijepo odgojeno dijete s kojim se može razgovarati. Bila je prisutna cijelo vrijeme, ali nitko od nas nije osjetio da smeta i da pravi nered. Mama nije povisila ton ni u jednom trenutku. Ma kakvi, mama je vesela, u poodmakloj trudnoći zrači majčinskim zanosom onako nekako posebno. I sad je još pod dojmom mamice pitam nju kako je i kako s djecom, a ona sva vesela odgovara da je najsretnija mama na svijetu i da jedva čeka prinovu itd. I odmah se obrusi oštro na kolegice s posle koje ju svaki dan obavještavaju o zdravstvenom stanju svojih ljubimaca, o zubima, proljevima, temperaturama, baka servisima... Sve to joj ide na živce, kao i meni pa smo se odmah sprijateljile. Da se razumijemo, nije to mama domaćica, to je zaposlena žena koja je uspjela spojiti karijeru i majčinstvo na jedan divan način. Ona nije programirala svoje djete na minutu za obavljanje nužde, ona je mama koja voli i poštuje svoje dijete kao individuu. A to se na malenoj i vidi. 'Znaš, mama u trbuhu nosi bebu', rekla mi je malena sva ozbiljna. 'Ja jedva čekam, već sam pripremila svoje igračke za bracu ili seku.' Pitam ju što bi voljela, a ona me pogleda onako nasmijano i kaže 'Pa..seku'. Razumije se, nisam ni očekivala drugačiji odgovor. Nakon ugodno provedene večeri s ovom krasnom obitelji, moj Rocker i ja vraćamo se kući sretni i veseli što ne upadaju sve mame u histeriju zvanu malo dijete i pelene. Već zamišljamo naše malo čupavo dijete kako je svojeglavo na mamu i glazbeno nadareno na tatu. I ne pada nam na pamet od njega učiniti robota!
Onome tko zna čekati, vremenom sve dolazi
Pozorno sam birala odjeću. Odlučila sam se za crne hlače i sivu košuljicu. Nisam se baš osjećala dobro, ali idem na razgovor pa bolje tako. Pročitala sam negdje kako se trebam obući i našminkati i smijuljiti i ponašati…da bih impresionirala poslodavca.
Moram priznati da sam pazila na detalje. Poskidala sam suvišan nakit, našminkala sam se manje nego inače, obula sam niže cipele nego inače.
Zgrabila sam svoje papire i izletjela iz malog podstanarskog stana. Došla sam u dogovoreno vrijeme. Nisam, naravno, bila jedina. Nakon što me, pristojnije od mene obučena tajnica dočekala, uputila me u 'čekaonicu'. Nisam mogla sjediti pa sam promatrala kandidate. Baš to. Kandidate. Čudila sam se što sam jedina žena. Ali dobro, imam sve potrebne kvalifikacije pa ne bi trebalo biti problema. Pomno sam slušala što i kako govore. Iz njihova rječnika moglo se razabrati da nisu baš jezično potkovani, a to je za ovo radno mjesto itekako bitno pa sam se još više ohrabrila. Nakon nekog vremena shvatila sam da pogledavaju prema meni i da se smijulje. Nije mi baš bilo do svađe, nastojala sam ostati mirna, barem dok ne prođe razgovor. Pokušavala sam shvatiti što je toliko smiješno. Sigurno ova glupa odjeća, ali šta sad?! Pa valjda znaju oni iz časopisa što treba savjetovati. Glupo je. Znam. Ali od nekud čovjek mora saznati što se od njega očekuje. Možda je moj parfem prejaki, ali sad je kasno. Neću se oko toga živcirati. Ponavljala sam u sebi da imam kvalifikacije i iskustvo i znanje… Neće biti problema. Između kandidata konačno su prozvali i jedinu kandidatkinju. Ušla sam ohrabrena i uvjerena da znam svoj posao i da će sve biti dobro. Muškarca koji me pozvao ući poznavala sam još iz vremena dok sam 'šljakala' u jednom javnom mediju. Znala sam da on mene neće prepoznati i sviđao mi se taj položaj. Znam o njemu puno više informacija nego on o meni pa sam se osjećala na neki čudan način - nadmoćna. Znate kako to ide na razgovorima za posao. Oni čitaju s papira npr. 'Završili ste Filozofski fakultet', a vi kažete 'Da'. A šta biste im drugo na to rekli?!
'Radili ste tu i tu?'
'Da, jesam, dvije godine'
'Zbog čega ste otišli?'
'E sad bih ti rekla', mislim u sebi, ali s osmijehom pregrizem jezik i kažem ko iz topa: 'Nisam bila zadovoljna ponuđenim uvjetima'
Pogled 'finog gospodina' bio je usmjeren ravno u moje oči. Nisam treptala, nego sam doslovno buljila u njega i očekivala njegov sljedeći potez.
'A je li?'
Nije očekivao da mu na to odgovorim pa sam šutjela.
'Pa dobro mi je poznat način rada Vašeg, sad već bivšeg, poslodavca. Ne znam što vam je toliko smetalo.'
Znala sam da ne miriše na dobro. Pozna njihov rad, gotovo je sigurno da i sam radi na tom principu. Sad mi je sve bilo jasno. Znam i zbog čega sam jedina žena na razgovoru. Pa on pozna rad mog bivšeg poslodavca. Možda su i prijatelji. Možda međusobno razgovaraju o kadrovskoj politici u svojim institucijama! Joj, kako sam glupa! Pa nema žena u tim ustanovama. E, sad sam znala još više nego što on zna i osjećala sam se još nadmoćnijom. Ok, znam da od posla ništa, al sad ću te dotući, gade licemjerni.
'Najviše mi je smetalo to što sam kao žena bila diskriminirana u odnosu na muške kolege. To se nije odnosilo ni na kakvo zlostavljanje, da se razumijemo. Bilo je to nešto puno gore. Npr. Prilikom jednog razgovora kazao mi je da je to što sam zaručena jako lijepo, ali da to vjerojatno znači da ću iduće godine na porodiljski. Ne moram Vam ni reći da mi nakon zaruka nije produžio ugovor.'
Izgovorila sam to gotovo u dahu i stalno ga gledajući u oči. Ok, što je njegov sljedeći korak.
'Dakle, zaručeni ste?'
'Pa, nisam toliko očajna da zbog posla odgodim vjenčanje. Još uvijek ima poštenih ljudi. Zar ne?'
Gledala sam ga krupnim plavim očima i s osmijehom te sam vidjela da se meškolji i da mu baš nije ugodno. Nekoliko trenutaka šutnje prekinula sam svojom izjavom koja se odnosila na moje verbalne sposobnosti i na poznanstva koja sežu iz vremena rada u javnom mediju.
'I sami znate u što se redakcija pretvorila nakon mog odlaska.'
Nisam mogla vjerovati da sam to sve izrekla, ali nisam imala što izgubiti.
'Znate, gosp. A. me zvao da se vratim. Ali, vidim da Vi poznate njegov način rada pa sigurno znate i to.'
Malo su mi se znojile ruke, podrhtavao glas i htjela sam cigaretu, ali izdržat ću do kraja.
'Da, da', ponavljao je u sebi i nabrajao knjige na kojima stoji lektorica: ja. Gledala sam ga dok je buljio u papire i razmišljala kako ću sad na izlazu otkopčat gumb na košulji ružne boje, raspustiti kosu i otići na sladoled. To mi je izmamilo osmijeh na lice pa nisam ni 'skužila' da još uvijek gledam u njega, a zapravo kroz njega.
'Kad možete početi?', trgnuo me iz razmišljanja njegov glas.
'Sutra', spremno sam odgovorila.
'Dođite da Vam pokažem Vaš stol', rekao je pružajući mi ruku.
(2006.)
Ps. Nisam kupila diplomu. Nemam više mali podstanarski stan. Nisam razvrgnula zaruke, u sretnom sam braku. Imam dobro radno mjesto jer sam ga zaslužila. Nisam na porodiljskom, moj poslodavac se nada da (a i ja) da ću uskoro biti!
Ptice umiru pjevajući
'Za svako ljudsko biće je sreća ako u životu u pravom trenutku susretne pravog čovjeka', otprilike tako zvučala je njegova rečenica dok smo kao srednjoškolci, u zemlji Doli, pokušavali imati strpljenja za 45 minuta vjeronauka. Bio nam je zabavan i smiješan, obučen drugačije nego naši fratri, s bijelom trakicom ispod vrata. Zezali smo se njim jer je govorio drugačije nego mi, pa nam je bilo smišno. Tu i tamo znao je ponekad nama curama dobaciti koju. Danas, i u zemlji Gori, za to bi vjerojatno bio optužen u svim dnevnim novinama, bio bi vijest u Dnevniku i sl. Ali u to vrijeme čistima je sve bilo čisto.
Proletjelo mi je kroz glavu ono njegovo dobacivanje kad sam ga jučer u zemlji Gori, u velikome gradu vidjela kako ruku pod ruku ide s njom koja ima dugu kosu, nalijepljene nokte (za koje mi nikad nije bilo jasno kako funkcioniraju pri obavljanju bilo kojeg posla). Susret je bio neizbježan. Bio je isti, malo stariji, i naravno, bez bijele trakice ispod vrata. Nisam znala kud bih sa sobom i što bih rekla. Nekoliko trenutaka šutnje trajalo je cijelu vječnost.
'Pa di si, mala', kaže mi i zovnu me prezimenom (iako se više ne prezivam tako, ali kako bi on to znao) kako nas je uvijek sve zvao.
Od zbunjenosti u prvi mah nisam ni shvatila da se više ne drže za ruke. S njim sam razgovarala, a nju sam gledala kako sa savršenom šminkom gleda negdje u daljinu. Mrmljala sam kako više nisam baš mala, kako sam diplomirala, radim u školi i kako sad iz druge perspektive gledam na profesorsko zvanje itd. Budući da sam svako malo pogledavala prema nepoznatoj plavuši, shvatio je da bi bilo dobro ili barem pristojno da nas upozna.
'Ovo je Kristina', rekao je potpuno mirno.
Uz tu rečenicu nije stajalo ništa kao: moja prijateljica, djevojka, sestrična…
Stisnula mi je ruku i promrmljala da joj je drago. Nije imala čvrst stisak ruke pa zaključih da nema takav ni karakter. Osjetila sam pomno njegovane ruke za koje znam da treba dosta izdvojiti iz novčanika.
'Ova nije prosvjetarka', pomislim u sebi i sjetim se neplaćenog računa za struju što mi stoji u torbi i čeka plaću.
Nisam znala što kazati toj ženi, nego sam zbunjeno gledala i u jedno i u drugo. On se smijuljio nekako odvratno, a njoj je bilo pomalo neugodno pa je jedva čekala da se rastanemo. Ispričala sam se da mi se žuri i otišla svojim putom.
Hodala sam po velikom gradu i razmišljala o tome je li istupio iz svećenika, pronašao djevojku, i sl. Nekoliko dana vrzmalo mi se to po glavi i u svakodnevnim brigama nestalo.
I onda jednoga dana dok su se mučni poslovi u školi privodili kraju zovu me iz ravnateljstva na telefon. Prva misao mi je bila da se nešto dogodilo mojima Doli i da me zovu u školu. Kad sam se sa strahom u kostima i u glasu javila i shvatila da je on, ne znam jesam li bila ljuta ili sretna ili nisam osjećala ništa. Govorio je o tome kako se danas putem interneta svi mogu pronaći itd., itd. Uglavnom dogovorio je kavu, valjda da opravda ono što sam vidjela neki dan. I tako se nađosmo u ovom velikom gradu u kojem je žeglo ljetno sunce. I prije nego što sam promiješala šećer u kavi, počeo je govoriti.
'Znaš, mala…'
Odjednom me taj naziv počeo toliko živcirati da sam samo zapalila cigaretu i nastavila slušati.
'Možda ti se čini da je to, što si vidjela neki dan, nešto uistinu neobično, ali iznenadila bi se da znaš koliko toga ima ovdje Gori. Dok sam bio Doli čuo sam da toga ima, ali nisam znao da je to istina.'
Odlično, mislim si ja, evo opravdanja: 'To rade svi pa ću i ja!'
'Kristina radi na župi.' Kad je to izgovorio proletjelo mi je kroz glavu, gdje i kad ona bilo što radi s onim noktima i tko to sve plaća!?
'Malo po malo smo se sprijateljili i shvatili da nam je lijepo zajedno, pa onda zašto ne?!'
O majko moja mila, da nisam sjedila, pala bih na guzicu. Njima je lijepo.
Kratku šutnju sam prekinula riječima: 'Pa kako možeš živjeti dupli život?'
Mislila sam da će ga to bocnut, ali ništa.
'Ispočetka je bilo malo teško, ali sada sam se već naviknuo i ja i ona pa je iz dana u dan sve lakše', veli on.
O jebo te život, mislim si ja, a ja se kod takvih ispovijedam! Znam da mi vjera pomogla u mnogim situacijama, ali na ovu nisam bila spremna. Mislim, znala sam ja da toga ima, ali činilo mi se daleko od mene.
Još je pričao o Kristini, a ja sam zamišljala njezine duboke plave oči, vrlo slične mojima. Mogla je njima drugačije gledati na svijet, vedro, kao i ja. Mogla je razmišljati o tome kako će rasporediti plaću na cijeli mjesec, kupiti nešto skupo i nešto jeftino... Mogla je puno toga.
Došlo mi je gotovo da je žalim, ali čemu. Ima ona dovoljno godina pa ako je njezin san biti Sponzoruša Kroatika Vulgaris, nek' joj bude!
Nakon kratkog razgovora o mojima Doli, kazala sam mu: 'Lijepa je Kristina.' A u sebi sam mislila šta joj je to trebalo da se spetlja s nekim ko nosi kolar.
'Da, znam', kaže on meni mrtav-hladan. 'Uistinu, nikad mi u životu nije bilo ljepše.'
Pa ovaj nema ni morala, ni savjesti! Njemu je lijepo! Njemu, koji ispovijeda, vjenčava, krsti, pričešćuje, a u slobodno vrijeme se ševi s lijepom Kristinom! Njemu je lijepo!
Jednostavno više nisam mogla ni slušati, ni razmišljati o njihovom bolesnom odnosu. Ugasila sam cigaretu, ustala se sa stolice, pružila mu ruku i kazala: 'Bilo bi najbolje da me više ne zoveš u školu. Nadam se da ćeš uspjeti u svojim nastojanjima koja ja ne razumijem. Vjerujem kako se nećemo baš sretati, velik je ovo grad. Želim ti svako dobro.'
Okrenula sam se i otišla. Ne znam što je mislio i osjećao i nije me bilo briga. Nisam htjela razmišljati o njemu ni o njegovim kolegama kojima su takve stvari postale 'normalne' jer 'to svi rade'. Ne rade to svi i to zna svatko tko ima imalo razuma. Nisam ga osudila, samo mi se pomalo gadio. Nisam više osjećala ni sažaljenje prema Kristini, nisam osjećala ništa.
Došla sam kući i nazvala svoje u zemlju Doli: 'Ej, ćaća, di si? Šta ima? Kako ste? Kakvo je vrime Doli?...
2. Heroj ili...?
Američka savezna Komisija za pomilovanje prihvatila je zahtjev za pomilovanjem hrvatskog emigranta Zvonka Bušića koji bi nakon 32 godine provedene u zatvoru trebao biti oslobođen 20. srpnja i potom deportiran u domovinu.
Ova vijest odjeknula je u svim hrvatskim medijima. Razmišljam je li Zvonko Bušić heroj ili zločinac. Zamislite da se kod nas dogodi neki 'teroristički' napad. Da slučajno pogine policajac, koga bismo krivili? Sigurno ne slučaj ili zlu kob. Krivili bismo onoga koji je uistinu za to i odgovoran. Zar ne? S druge strane, svi se nekako radujemo jer će naš čovjek nakon 32 godine doći kući. Pravda je konačno zadovoljena, misle mnogi. Rijetki stvarno razmišljaju o Bušićevim djelima.
Htjela bih znati što on misli sada nakon svega. Bi li opet učinio isto? Mislim da ne bi. U današnjoj Hrvatskoj se ne bi tako borio. Ne bi izložio svoj život za samostalnost Hrvatske kad bi vidio kako se dodvoravamo Europskoj Uniji, kako ćemo učiniti sve da nas prime...
'Primi me, samo me primi...' govori Ivo i kompanija. Nije bitno koga moramo prodati, koga moramo iznevjeriti, čega se moramo odreći. Samo me primi, misao je s kojom se 'izabrani od naroda' bude svako jutro. Što vam još trebamo ponuditi? Trebate li još kojeg borca za pravdu? Trebate li još kojega koji je 90-ih bio 'guska u magli' i srljao ne birajući sredstva jer mu je u glavi odzvanjala samo jedna misao: 'Imat ćemo Domovinu. Konačno ćemo biti samostalni!'
Za tu istu samostalnost sa sličnim mislima u glavi borio se i Zvonko Bušić. Pitam se što će reći sada kad se vrati? Hoće li shvatiti u kakvoj samostalnoj Hrvatskoj živimo? Hoće li shvatiti da, ma koliko mi šutjeli o tome, uopće nismo samostalni. Kakav će mu okus u ustima biti kada shvati na što je došla Hrvatska. Ližemo dupe svakodnevno velikima jer će nam, po riječima premijera, u Europskoj Uniji biti bolje. Svima je pa će i nama, kaj ne? Pa moralo bi, valjda - misle neodlučni.
Zvonko je otišao iz zemlje koja nije bila samostalna, a on se usudio učiniti nešto po tom pitanju. Vraća se u zemlju koja je oslobođena ratnog agresora, a koju svakodnevno napadaju sa svih strana. Nema puno Bušića danas, a oni koji bi se i borili potpuno su bezglasni. Pitam se hoće li se Bušić popeti na neboder na Jelačić placu i sjetiti se 70-ih kad su letjeli letci za slobodu...
Pitam se kakav će mu danas biti pogled s te iste visine.
Pitam se hoće li shvatiti kako će mnogi baš na njemu skupljati političke bodove?
Pitam se hoće li shvatiti da njima uopće nije stalo do njega?
Hoće li shvatiti da to za što se on borio danas nije poželjno jer će nas Europska komisija upozoriti i opaliti nekim sankcijama?
Hoće li mu biti jasno da danas nije baš poželjno na svakom koraku govoriti da si Hrvat jer će te optužiti za nacionalizam?
Hoće li moći shvatiti zašto se u zemlji u kojoj cijene divljaju (idemo u EU, kaj ne?), a plaće ne rastu, mjesecima raspravlja o koncertu održanom na glavnom zagrebačkom trgu?
Hoće li se razočarati kad čuje da je Hercegovcima (onima istima otkud je i on sam) 'imanentna' kraća i lopovluk (kako napisa jedan 'ugledni' kolumnist dnevnog lista)?Hoće li shvatiti ženu koja govori, kad god za to ima priliku, da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu?
Hoće li uopće nakon svega znati tko se i za što borio u ovoj državi!?
Mislim da će vrlo brzo svatiti puno toga. Svatit će da nije ni heroj ni taliban, nego oboje pomalo. Kao što smo svi mi i dobri i loši.
Divim se njegovoj hrabrosti i borbi i za domovinu.
Divim se tome što je 70-ih godina bio hrabar reći da je Hrvat! Ja to glasno kažem i danas, iako na koncertu na Trgu nisam bila.
Zgražam se nad posljedicama njegovih djela i ne opravdavam ih.
Ipak, htjela bih se sresti sa Zvonkom, pogledati ga u oči i upitati nekoliko pitanja negdje ispod 'odrne loze' dok peče hercegovačko sunce i bobe počinju zrijati...
Vjerujem da će se to dogoditi još ove godine, a onda možda i naslov s upitnikom dobije odgovor.
1. Uvod
Bez jezika nema informacije.
Bez jezika nema pisma.
Bez jezika nema komunikacije.
Bez jezika nema sporazumijevanja.
Bez jezika nema zabave.
Bez jezika nema kulture.
Bez jezika nema književnosti.
Bez jezika nema identiteta.
.
.
.
Bez jezika nema bloga.
A ne! Neće ovo biti blog o pravopisu i gramatici. Neće ukazivati na pogreške u svakodnevnoj uporabi hrvatskoga standardnog jezika.
Ovo će biti blog koji će jezikom (a on uvijek uključuje i pismo) komentirati zbivanja oko nas. Na taj način povezivat će zainteresirane blogere i stvarati novi oblik komunikacije, koja nije virtualna, nego strogo jezična :-)
